the_content();

Salezijanci

Salezijanci su redovnička družba papinskog prava koju je u Torinu (Italija) 18. prosinca 1859. utemeljio sv. Ivan Bosco (Giovanni Bosco, 1815. – 1888.). Dekret pohvale Svete Stolice (privremeno odobrenje) salezijanci su dobili 1864., konačno odobrenje 1869., a konačno odobrenje konstitucija 1874. Članovi družbe se nazivaju salezijancima, a bave se kršćanskim odgojem adolescenata i mladih, posebice »najsiromašnijih i napuštenih«, no njihovo apostolsko djelovanje, osobito u misijama, prošireno je na sve slojeve društva.

Don Bosco je 1854. predložio četvorici mladića, svojih prvih suradnika koje je sam odgojio u svom duhu i po svojim idealima, da osnuju družbu koja će se brinuti o siromašnoj i zapuštenoj djeci i mladeži. 18. prosinca 1859. – to je službeni datum osnutka družbe – u Don Boscovoj se sobi okupilo 17 njegovih najbližih suradnika koji su odlučili postati salezijanci. Ime su izabrali zbog privrženosti sv. Franji Saleškom, kojega su uzeli za svog zaštitnika, želeći nasljedovati njegovu blagost i dobrotu. Tako je nastala Družba sv. Franje Saleškoga (1947. usvojena je kratica SDB = Salezijanci Don Bosca).

Već od 1863. zajednica se proširila po Italiji, a 1875. zaživjela je u Francuskoj i Južnoj Americi. U godini smrti osnivača (1888.) družba je imala 773 člana i 276 novaka; 57 zajednica u 10 država: Argentini, Austriji, Brazilu, Čileu, Ekvadoru, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Urugvaju, s misijskim pokrajinama u argentinskim Pampama i Patagoniji.

Prvi don Boscov nasljednik, blaženi Mihovil Rua (1888. – 1910.), proširio je djelovanje družbe na Afriku i Daleki istok, a istodobno se povećao broj salezijanskih ustanova u Americi i Europi. Drugi nasljednik, don Pavao Albera (1910. – 1921.), učvrstio je djelovanje salezijanaca u Kongu (1911.), Rio Negru (Brazil, 1914.), Shiu-Chou (Kina, 1917.), Gran Chacu (Paragvaj, 1920.) te u Assamu (Indija, 1921.). Treći nasljednik, blaženi Filip Rinaldi (1922. – 1931.), dao je družbi snažan poticaj tako da se tijekom njegove uprave broj salezijanaca povećao sa 6000 na 10000, a otvoreno je i 259 novih kuća. Četvrti nasljednik, don Petar Ricaldone (1932. – 1951.), otvorio je novih 210 kuća, a krajem njegove uprave broj članova dostigao je 15000. Posebnu brigu on je posvećivao odgoju i obrazovanju članova te unutarnjoj organizaciji družbe.

Družba se i dalje razvijala i brojčano rasla pod vodstvom Don Boscovih nasljednika. Peti Don Boscov nasljednik, Renato Ziggiotti (1952. – 1965.), proputovao je cijeli svijet i osobno obišao sve salezijance. Šesti nasljednik, Luigi Ricceri (1965. – 1977.), »Don Boscov Cirenac« – kako se sam nazvao, vodio je družbu u burnom i delikatnom vremenu kad se ona suočila s vanjskim društveno-političkim i kulturnim izazovima (1968.) i unutarnjom potrebom za obnovom što su je zahtijevali II. vatikanski koncil i duh vremena. Sedmi nasljednik, Egidio Viganò (1977. – 1995.), Italočileanac, »veliki putnik« i »neumorni inovator«, ali i koncilski stručnjak, otvorio je družbu novim izazovima: obnovi konstitucija, projektu Afrika, otvaranju Istoku, ponovnom »otkriću« oratorija kao metode pastorala.

Osmi nasljednik, Juan Edmundo Vecchi (1996. – 2002.), Italoargentinac, »inovator pastorala mladih« i »čovjek komunikacije«, uveo je družbu u treći milenij ojačavši misijsku solidarnost i društvenu komunikaciju (Salezijanski vjesnik u 52 nacionalna izdanja). Istakao je ulogu laika u poslanju družbe i Crkve. Deveti Don Boscov nasljednik, Pascual Chávez Villanueva, Meksikanac, izveo je družbu »na pučinu« trećeg milenija, ističući Don Boscovu »oratorijansku« ljubav kao mjerilo salezijanskoga »karizmatskog identiteta i pastoralne gorljivosti«. Posljednjih desetljeća družba lagano opada brojem u »starom kršćanskom svijetu«, ali se ukorjenjuje i razvija u novim društveno-kulturnim sredinama Azije i Afrike, angažirajući se osobito u socijalnim, odgojnim i evangelizacijskim projektima u korist najpotrebitijih.

Članovi družbe su svećenici i laici (braća pomoćnici) s redovničkim zavjetima koji žive zajedničkim životom. Uz njih postoje i vanjski članovi tj. salezijanci suradnici (svjetovni svećenici i vjernici laici bez obveza zajedničkog života) koji svojim duhom podržavaju salezijanski program i sudjeluju u njemu, a kanonski ih je 9. svibnja 1876. priznao blaženi papa Pio IX, koji je i sam bio salezijanski suradnik.

Konstitucije Družbe sv. Franje Saleškoga obnovljene su 1922. i usklađene s novim Kodeksom kanonskog prava (proglašenim 1917.), a takve su ostale na snazi do 20. općeg sabora družbe, koji je održan 1971. – 1972. Tada dolazi do nove obnove usklađene sa zahtjevima II. vatikanskog koncila. Osim obnovljenih konstitucija, otvorenih novom duhu i znakovima vremena, 20. opći sabor je promišljao o naravi i cilju družbe, o posvećenom životu i odgoju članova te o strukturi i upravi družbe u novom vremenu: većim ovlastima Općeg sabora, boljoj koordinaciji između centralne i periferne uprave formiranjem regija i unutar njih provincijalnih konferencija. Sjedište družbe preseljeno je iz Torina u Rim.

Uz omladinske domove, osebujan tip salezijanske ustanove je oratorij gdje se radnim danima i blagdanima okuplja i druži mladež u vedrom prijateljskom i obiteljskom raspoloženju. Iz prvog oratorija u Valdoccu (Torino), koji je utemeljio sam Don Bosco, nastala je družba koja se toliko razvila da je postala prava institucija školskog odgojno-obrazovnog značaja. U njoj se stvaraju osnove zanatskih škola s radionicama za šivanje i izradu obuće (1853.), knjigoveštvo (1854.), drvodjelstvo (1856.), tiskarstvo (1861.) i mehaniku (1862.), zatim, nešto kasnije, strukovne, tehničke, humanističke škole, instituti i fakulteti, pa konačno i sveučilišta.

Između 1860. i 1870. salezijanci su počeli osnivati prave zanatske škole te pisati posebna pravila koja su podrobno određivala načela njihova ustroja i rada. U prvim desetljećima nakon osnutka družbe, salezijanci se nisu željeli baviti vođenjem župa, osim nekolicine u misijama, jer je Don Bosco smatrao da je njegov oratorij »župa napuštene djece«, a on »župnik djece bez župe«. Tijekom narednih desetljeća ipak su postupno i njih preuzimali, tako da danas imaju 1044 župe i 1211 misijskih postaja, većinom u područjima srednjega ili niskoga socijalno-ekonomskog standarda. U župama najveću pozornost posvećuju kršćanskoj obuci te odgoju djece i mladih. Skrb o duhovnim i svećeničkim zvanjima je također konstanta u radu salezijanaca, pa ne čudi da su im povjeravane brojne posebne ustanove, npr. biskupijska sjemeništa, oratoriji, škole i kolegiji.

Salezijanci su redovnička družba papinskog prava koju je u Torinu (Italija) 18. prosinca 1859. utemeljio sv. Ivan Bosco (Giovanni Bosco, 1815. – 1888.). Dekret pohvale Svete Stolice (privremeno odobrenje) salezijanci su dobili 1864., konačno odobrenje 1869., a konačno odobrenje konstitucija 1874. Članovi družbe se nazivaju salezijancima, a bave se kršćanskim odgojem adolescenata i mladih, posebice »najsiromašnijih i napuštenih«, no njihovo apostolsko djelovanje, osobito u misijama, prošireno je na sve slojeve društva.

Don Bosco je 1854. predložio četvorici mladića, svojih prvih suradnika koje je sam odgojio u svom duhu i po svojim idealima, da osnuju družbu koja će se brinuti o siromašnoj i zapuštenoj djeci i mladeži. 18. prosinca 1859. – to je službeni datum osnutka družbe – u Don Boscovoj se sobi okupilo 17 njegovih najbližih suradnika koji su odlučili postati salezijanci. Ime su izabrali zbog privrženosti sv. Franji Saleškom, kojega su uzeli za svog zaštitnika, želeći nasljedovati njegovu blagost i dobrotu. Tako je nastala Družba sv. Franje Saleškoga (1947. usvojena je kratica SDB = Salezijanci Don Bosca).

Već od 1863. zajednica se proširila po Italiji, a 1875. zaživjela je u Francuskoj i Južnoj Americi. U godini smrti osnivača (1888.) družba je imala 773 člana i 276 novaka; 57 zajednica u 10 država: Argentini, Austriji, Brazilu, Čileu, Ekvadoru, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Urugvaju, s misijskim pokrajinama u argentinskim Pampama i Patagoniji.

Prvi don Boscov nasljednik, blaženi Mihovil Rua (1888. – 1910.), proširio je djelovanje družbe na Afriku i Daleki istok, a istodobno se povećao broj salezijanskih ustanova u Americi i Europi. Drugi nasljednik, don Pavao Albera (1910. – 1921.), učvrstio je djelovanje salezijanaca u Kongu (1911.), Rio Negru (Brazil, 1914.), Shiu-Chou (Kina, 1917.), Gran Chacu (Paragvaj, 1920.) te u Assamu (Indija, 1921.). Treći nasljednik, blaženi Filip Rinaldi (1922. – 1931.), dao je družbi snažan poticaj tako da se tijekom njegove uprave broj salezijanaca povećao sa 6000 na 10000, a otvoreno je i 259 novih kuća. Četvrti nasljednik, don Petar Ricaldone (1932. – 1951.), otvorio je novih 210 kuća, a krajem njegove uprave broj članova dostigao je 15000. Posebnu brigu on je posvećivao odgoju i obrazovanju članova te unutarnjoj organizaciji družbe.

Družba se i dalje razvijala i brojčano rasla pod vodstvom Don Boscovih nasljednika. Peti Don Boscov nasljednik, Renato Ziggiotti (1952. – 1965.), proputovao je cijeli svijet i osobno obišao sve salezijance. Šesti nasljednik, Luigi Ricceri (1965. – 1977.), »Don Boscov Cirenac« – kako se sam nazvao, vodio je družbu u burnom i delikatnom vremenu kad se ona suočila s vanjskim društveno-političkim i kulturnim izazovima (1968.) i unutarnjom potrebom za obnovom što su je zahtijevali II. vatikanski koncil i duh vremena. Sedmi nasljednik, Egidio Viganò (1977. – 1995.), Italočileanac, »veliki putnik« i »neumorni inovator«, ali i koncilski stručnjak, otvorio je družbu novim izazovima: obnovi konstitucija, projektu Afrika, otvaranju Istoku, ponovnom »otkriću« oratorija kao metode pastorala.

Osmi nasljednik, Juan Edmundo Vecchi (1996. – 2002.), Italoargentinac, »inovator pastorala mladih« i »čovjek komunikacije«, uveo je družbu u treći milenij ojačavši misijsku solidarnost i društvenu komunikaciju (Salezijanski vjesnik u 52 nacionalna izdanja). Istakao je ulogu laika u poslanju družbe i Crkve. Deveti Don Boscov nasljednik, Pascual Chávez Villanueva, Meksikanac, izveo je družbu »na pučinu« trećeg milenija, ističući Don Boscovu »oratorijansku« ljubav kao mjerilo salezijanskoga »karizmatskog identiteta i pastoralne gorljivosti«. Posljednjih desetljeća družba lagano opada brojem u »starom kršćanskom svijetu«, ali se ukorjenjuje i razvija u novim društveno-kulturnim sredinama Azije i Afrike, angažirajući se osobito u socijalnim, odgojnim i evangelizacijskim projektima u korist najpotrebitijih.

Članovi družbe su svećenici i laici (braća pomoćnici) s redovničkim zavjetima koji žive zajedničkim životom. Uz njih postoje i vanjski članovi tj. salezijanci suradnici (svjetovni svećenici i vjernici laici bez obveza zajedničkog života) koji svojim duhom podržavaju salezijanski program i sudjeluju u njemu, a kanonski ih je 9. svibnja 1876. priznao blaženi papa Pio IX, koji je i sam bio salezijanski suradnik.

Konstitucije Družbe sv. Franje Saleškoga obnovljene su 1922. i usklađene s novim Kodeksom kanonskog prava (proglašenim 1917.), a takve su ostale na snazi do 20. općeg sabora družbe, koji je održan 1971. – 1972. Tada dolazi do nove obnove usklađene sa zahtjevima II. vatikanskog koncila. Osim obnovljenih konstitucija, otvorenih novom duhu i znakovima vremena, 20. opći sabor je promišljao o naravi i cilju družbe, o posvećenom životu i odgoju članova te o strukturi i upravi družbe u novom vremenu: većim ovlastima Općeg sabora, boljoj koordinaciji između centralne i periferne uprave formiranjem regija i unutar njih provincijalnih konferencija. Sjedište družbe preseljeno je iz Torina u Rim.

Uz omladinske domove, osebujan tip salezijanske ustanove je oratorij gdje se radnim danima i blagdanima okuplja i druži mladež u vedrom prijateljskom i obiteljskom raspoloženju. Iz prvog oratorija u Valdoccu (Torino), koji je utemeljio sam Don Bosco, nastala je družba koja se toliko razvila da je postala prava institucija školskog odgojno-obrazovnog značaja. U njoj se stvaraju osnove zanatskih škola s radionicama za šivanje i izradu obuće (1853.), knjigoveštvo (1854.), drvodjelstvo (1856.), tiskarstvo (1861.) i mehaniku (1862.), zatim, nešto kasnije, strukovne, tehničke, humanističke škole, instituti i fakulteti, pa konačno i sveučilišta.

Između 1860. i 1870. salezijanci su počeli osnivati prave zanatske škole te pisati posebna pravila koja su podrobno određivala načela njihova ustroja i rada. U prvim desetljećima nakon osnutka družbe, salezijanci se nisu željeli baviti vođenjem župa, osim nekolicine u misijama, jer je Don Bosco smatrao da je njegov oratorij »župa napuštene djece«, a on »župnik djece bez župe«. Tijekom narednih desetljeća ipak su postupno i njih preuzimali, tako da danas imaju 1044 župe i 1211 misijskih postaja, većinom u područjima srednjega ili niskoga socijalno-ekonomskog standarda. U župama najveću pozornost posvećuju kršćanskoj obuci te odgoju djece i mladih. Skrb o duhovnim i svećeničkim zvanjima je također konstanta u radu salezijanaca, pa ne čudi da su im povjeravane brojne posebne ustanove, npr. biskupijska sjemeništa, oratoriji, škole i kolegiji.