Na vrh Vrana – Nebu pod oblake

Svaki uspon počinje prvim korakom, tako i naš u nedjelju 29. srpnja na Vran planinu (2.074 m.). Dan prije bili smo sudionici obilježavanja 25. godišnjice masakra nad 39 Hrvata na lokaciji „Stipića livada“ gdje je 1993. bošnjačka Armija BiH ubila 22 civila i vojnika HVO-a, dok ih je 17 ubijeno u selu Doljanima. Slavili smo sv. misu kod spomen obilježja zajedno s vojskom i mnoštvom sudionika iz Rame, Hercegovine i drugih krajeva.

Želimo otrgnuti zaboravu vremenski isječak od 27. srpnja do 2. kolovoza kad smo s 20-ak osmaša i osmašica – uz bogat odgojno-rekreativno-duhovni program – „kampirali“ u obiteljskoj kući don Ivana Zovke u Risovcu. Stigavši  na odredište „iza leđa“ smo ostavili Blidinje i Dugo Polje, a sve se nalazi između dvije gorostasne planine, Čvrsnice i Vrana. Odlučili smo „osvojiti“ upravo vrh Vrana i tako krenusmo od poznate srednjovjekovne nekropole stećaka u Dugom Polju smještenih unutar imanja Barbarića! Stećci, ti kameni spavači, ostavljaju na posjetitelja poseban dojam, njih više od 200.

U susretu s cjelokupnim krajolikom ostali smo zadivljeni ljepotom prizora. Lako je u ovoj predivnoj prirodi susresti Boga Stvoritelja. Sve odiše ljepotom Božjom koja je sve stvorila da ispunja srce naše. Tako smo kroz Božje krasote Vrana – za mnoge skrivene ljepote – u zajedništvu jedni s drugima i s prirodom u Bogu, krenuli na opjevanu Vran planinu. Planinu Mijata Tomića (1656. ubijen izdajom) i njegove hajdučke družine. U predivno nedjeljno jutro, udišući punim plućima prve zrake ljetnog sunca, prve mirise ljekovite trave i opojnog  prozračnog zraka koji je godio našim plućima, kružimo pogledom oko sebe i ispred sebe, diveći se ljepoti planinskih krajolika. Momčići su kao planinske ptičice počeli trčkarati uza stranu, dok su curice odmjeravale visinu Vrana, uz Lucijinu doskočicu: „Ni bager mene neće podići gore“. Svaka travka, svaki kamen, busenje trave, oštrulje, čemerike, crvene kupine bez bodlji, jagode, borovnice…, sva ljepota na jednom mjestu. Tu je pod našim nogama. Opojni mirisi jela, borova, bukava, klekovine i ljekovitih trava bili su nam pratioci.

U planini je sve drukčije. Polja i prostrane planinske vrleti Vrana i Čvrsnice pružali su nam neizmjernu slobodu kretanja, a širinu i visinu prostora doživjeli smo na vrhu Vrana. Sve je nekako veličanstveno, veliko, čisto, a uvečer prohladno. Krajolik – kad pogledaš s Vrana prema Blidinju jezeru – vidiš polje kao jedan prelijepi sag, dok pogled puca prema Rami, Duvnu, don Ivanovim Doljanima, Jablanici, a prema jugu se stere sve do sv. Jure na Biokovu.

Negdje oko podneva pri samom vrhu počeli su se „šetati“ gusti bezopasni oblaci – kule kako ih zovu, a prohladni vjetar „aktivirao je“ duge rukave i kapuljače. Kako je bio dan Gospodnji, nađosmo sklonište iza klekovine gdje u Euharistiji proslavismo Svevišnjeg. Ps 104. „Pohvala Bogu Stvoritelju“ uveo nas je u sv. misu: “Nebo si razapeo kao šator, …od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ…, bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio…; blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina! Gospodine, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom, svjetlošću ogrnut kao plaštem!“… bile su molitvene riječi psalmista kao melem na naše duše. Očima svojim smo gledali ono što psalmist pjeva: “Kako su brojna tvoja djela, Gospodine! Sve si mudro učinio, puna je zemlja stvorenja tvojih…“ Oblaci su „odšetali“, a mi smo, osvojivši vrh Vrana, ponovo osjetili jaku svježinu vjetra koji nas je prisilio da se spustimo malo niže, nađemo zaklon i okrijepimo se ićem i pićem. Bilo mi je zanimljivo gledati silazak mladih niz planinu: natjecali su se, neki praveći osmice, neki hodeći pravo, „čevrljajući“ cijelim putem.

Prošli smo tako planinom gdje se nekad ne tako davno izgonila na ispašu stoka sitnog i krupnog zuba: ovce, janjci, goveda, konji…, ali se nismo trebali bojati  da nas konji ne pregaze – sreli smo tek planinare iz Konjica i Zenice. Imali smo slobodu kretanja držeći se na gornjem djelu puta planinarskih znakova i nismo se osjećali izgubljeni u tako velikom prostoru.

Susret s planinom, unatoč umoru, bio je velika radost. Napustili smo Dugo Polje okićeno rascvjetanim livadama i krenuli u svoju „bazu“ gdje su nas čekale marne kuharice Ivanka i Željka s punim stolom. Drugih dana smo pohodili Kedžaru i grob Dive  Grabovčeve, a u dva navrata i Masnu Luku i u njoj uvijek gostoljubivog fra Petra. Nismo zaobišli ni sv. Antu na sred polja. „Pokupili“ smo nove boje sunčeve lopte, koja nas je lagano posvuda pratila iznad oblaka, a povremeno i žarko dotakla. Vratili smo se u Split ispunjeni slikama planinskih krajolika, slikama neponovljive ljepote, i velikom zahvalnošću asistentu Mislavu, don Mati, animatorima Petri i Marinu te kuharicama Ivanki i Željki za njihovo predano služenje i animaciju!

GALERIJA SLIKA

don Mirko Barbarić SDB

Categories: Animatori, Događanja u OratorijuTags: , , ,