Kamp za animatore I. stupnja u Rijeci

“Sve do posljednjeg daha za mlade”

5 sati u jutro. Autobusni kolodvor. Devetnaest ljudi malo po malo ukrcava svoje stvari te, umorni, uzimaju karte od vozača i  sjedaju na mjesta koja nisu njihova. Nakon malo komešanja, brundanja i ostalih onomatopeja kojima se mogu opisati njhove reakcije zbog toga što je 5 ujutro, a nisu u svome krevetu, autobus kreće ni više ni manje nego za –  Rijeku !

Naši, iz milja nazivani “predići”, odnosno predanimatori, krenuli su za Rijeku kako bi prisustvovali od 19.8.-25.8. kampu formacije animatora (ili jednostavnije, kampu prvog stupnja). Iako se na prvi pogled čini lako, biti animator u salezijanskom centru je iznimno zahtjevan posao. Srednjoškolci i studenti provode nezamislivo puno vremena u oratoriju, a usto moraju uskladiti školu, posao i socijalni život. To se posebno vidi za vrijeme ljetnog oratorija kada se diže rano za misu i odlazi kući tek poslje večernje krunice! Ali, animator si i tijekom godine – ideš na sastanke na tjednoj bazi, radiš kojekakve zabavne programe tijekom godine i organiziraš zimski oratorij. Možda se čini nekome sa strane da su naši animatori mazohisti, jer ne dobiju ništa plaće ili drugih kojekakvih dobara, ali oni to rade puna srca i izričito za mlade i Boga!

Animatorstvo se dijeli na stupnjeve, ovisno o iskustvu volontiranja kao animator. Prvi stupanj je početni stupanj, te se naziva “formacija” jer se na njemu mladi počinju formirati ne samo kao animatori, već kao i osobe.  Na njemu se započinje konkretna karijera animatora, i naravno upoznaju drugi animatori iz drugih sredina, jer salezijanca ima i u Zagrebu, i u Rijeci i u Žepču, a ponekad i u nekim manjim sredinama kada dođu svakih nekoliko tjedana.

Nakon gotovo 8 sati vožnje, stigli smo u Rijeku. Poznata po svojoj kompliciranoj konfiguraciji terena i upornoj izmjeni uzbrdica i nizbrdica koje izazivaju proširene vene, nismo se usudili krenuti pješke već su po nas došli kombiji koji su nas odveli do salezijanskog centra. S obzirom da smo prvi došli, otišli smo se okupati na “Kantridu” i čekali ostale animatore iz drugih mjesta da se skupe.

Salezijanski centar u Rijeci je prilično velik. Sastoji se od više kompleksa odmah uz crkvu “Marije Pomoćnice Kršćana”, koja je zapanjujuće predivna. U jednom dijelu su spavali muški, a s druge strane crkve ženski dio postave. Ispod centra se nalazi “Salezijanska klasična gimnazija s pravom javnosti”, tako da su upravo polaznici te srednje škole uglavnom i animatori u Rijeci.  Imaju i veliki nogometni travnjak kao i igralište odmah do centra. Imaju  i igraonicu i “kazališnu dvoranu”, što je naziv koji Riječani upotrebljavaju za izduženu dvoranu u kojoj smo imali sastanke za vrijeme kampa.

Kada smo se konačno svi skupili i počeli upoznavati, započeli smo kamp svetom Misom koju je predvodio don Ivan Širić. Na misi smo dobili i naše animatorske bilježnice (čiju ulogu objašnjavamo kasnije) i “Uspomene iz oratorija”, knjigu Don Bosca sa autobiografskim i odgojnim elementima. Nakon mise i večere, upoznali smo se s nekim pravilima kampa te načinom rada – naime ,bili smo podijeljeni u četiri ekipe (Pašće,Pljas,Roman i Knjiger – iako su imena čudna na prvi pogled, već ste se upoznali s njima pa dobro promislite gdje ste ih već susreli!), i svaka ekipa je imala određeni zadatak za svaki dan – ili ste morali posluživati doručak, ručak ili večeru, ili se brinuti oko organizacije sv.Mise i krunice.

Također, predstavljen nam je i “SMS pano”. To je bio pano na kojem je svatko imao svoju kuvertu s imenom. Ako bi nekome želio ili željela napisati kakvu motivacijsku poruku, čestitku, ljubavni himan ili što god ti je palo na pamet, morao/la si uzeti papirić i kemijsku te mu to ubaciti u njegovu ili njezinu  kuvertu. Iako je na početku svima to bilo malo čudno, zadnja dva dana smo svi užurbano pisali ta pisma, moleći se da ćemo stići svima napisati nešto. Neki su čak ubacivali poruke u kombije na odlasku jer ih nisu stiigli ubaciti u kuverte. Možete samo zamisliti kako je to izgledalo!

Mobiteli su nam bili oduzeti, te smo ih mogli dobiti samo nakratko na kraju svakog dana kako bi se mogli javiti svojim roditeljima ili prijateljima. Iako smo na početku prosvjedovali, s razlogom je to napravljeno i na kraju nam nisu uopće ni trebali mobiteli kroz cijeli kamp. Mnogo polaznika uopće nije uključilo mobitele sve do povratka u svoje zajednice!

Predstavili su nam se i naši voditelji. Kamp su vodili par animatora višeg stupnja – Jelena Franić, Iva Marković, Marija Marković, Petra Harbić i naš Ante Čondić,  salezijanac don Ivan Širić i nekoliko budućih salezijanaca – naši Janko Belina i Tomislav Lukač, Mario Matijević, Ante Bulat i Marijan Zovak. Oni su također bili raspoređeni u naše grupe i, iako brojčano nadjačani, uspješno su nadgledali oko 50 mladih animatora. Oni su se dizali prije nas i išli spavati poslije, osmislili teme koje su  bez greške provodili i iskazali nam toliku ljubav čak i kada bismo ih iživcirali i gnjavili. Na tome smo im svi neizmjerno zahvalni, jer da nije bilo ovog odreda, ovaj kamp nebi zaživio u čitavoj svojoj punini.

Svaki dan je imao određenu temu o kojoj se raspravljalo kroz jutro i ponekad kroz popodne. Teme su bile provokativno izabrane i pripremljene, i doticale su naša duboko skrivena razmišljanja i zapažanja – kako sam postao animator? Zašto? Što su mi bile prepreke u duhovnom rastu i rastu u animatorstvu? Jesam li i gdje sam sam sebi postavio stupicu? Prihvaćam li sebe, svoje tijelo, svoje roditelje i prijatelje? Kakav je moj odnos prema samom sebi i prema drugima? Razvijam li svoje vrline? Jesam li svjestan svojih mana? Radim li na njima? Kakav je moj odnos s Gospodinom? Dajem li Mu prostora da uđe u moj život i da ostvari svoj plan za mene? Zanemarujem li Ga, čak i kada On mene bezgranično ljubi? Jesam li svjestan koliko je On meni blizu? Svaki dan smo imali nekakvu najavu teme i zatim malenu aktivnost kao uvod, i potom svima najdraže – trenutke tišine. U tišini bi se raspršili po cijelom oratoriju, i svatko je morao pronaći kutak za sebe u kojemu je razmišljao o potonjoj temi. Zatim bi naša razmišljanja zapisali u animatorske bilježnice. Te naše ideje nismo čitali, one su ipak naša intima i samo mi imamo pravo znati ih. Ponekad smo se nakon tišine podjelili i u grupice po dvoje, troje ili četvero ljudi gdje smo razgovarali o tim temama. To je zaista bilo dirljivo, ali i korisno. Jedni u drugima smo pronalazili utjehu u tuzi s kojom smo možda došli na kamp, ili motivaciju za nošenje našeg križa, možda i radost jer smo naše probleme počeli prevladavati. Međusobno smo se shvaćali ozbiljno, nismo ničije probleme degradirali, i svi su bili svima rame za plakanje  jer ove teme se vječno kreću po mislima mladih osoba, ali često nema nitko tko bi ih samo poslušao! Koliko se samo obraćenja dogodilo za vrijeme tišine, našeg susreta s Gospodinom!

Kroz popodne smo ili imali debate o aktualnim temama (roditelji na društvenim mrežama, stil odjevanja itd.) ili bi išli na plažu provoditi vrijeme zajedno. Igrali smo i salezijanske igre u stilu grupa protiv grupe, gdje smo ostavili srce na terenu  u doslovnom smislu s obzirom na broj ozlijeda (savjet, kada igrate “uleti izleti” protiv salezijanaca, pripremite se na puno boli jer oni stvarno znaju skršit osobu), te smo imali i veselu večer na kojoj se ispitivala i naša fizička spremnost i naše znanje o svijetu salezijanaca. Proučavali smo i  fragmente života don Bosca, našeg nebeskog zaštitnika koji nas je i vidio u svojim snovima i kojemu smo se svakodnevno molili.

Išli smo na mini-hodočašće u Trsat kako bi odali počast našoj nebeskoj majci, Blaženoj Djevici Mariji, čija se prisutnost mogla osjetiti na kampu kao i njen blagoslov koji nas je pratio. Planinarili smo na Platak, obližnju planinu, što je bilo prilično izazovno jer smo ili bili opečeni koprivom ili puni ogrebotina od probijanja do vrha (u doslovnom smislu – čudni su putovi Gospodnji na Platku). Tamo smo imali misu na otvorenom sa pogledom na sve blagodati što je Gospodin stvorio,  nakon što smo napravili pseudo- crkvu sa improviziranim oltarom.

Možda najljepši dio cijelog kampa, po mom osobnom mišljenju, bilo je klanjanje u petak. Klanjanje je osobni susret s Gospodinom, a On je bio u toliko prisutan da je nemali broj ljudi, ako ne i svi, plakao. I dok su “rijeke žive vode” tekle iz naših očiju, i dok su se pjevale pjesme i pisale molitve, osjećao se taj neopisiv osjećaj sreće. Osjećaj da te Netko toliko ljubi, toliko voli. Ta euforija naših duša na klanjanju možda je upravo znak da smo osjetili i komadić raja na zemlji.

Bilo kada, bilo gdje i na bilo koji način smo se mogli obratiti našim animatorima i salezijancima. S njima smo rješavali naše unutarnje nemire, borili se s njima protiv naših napasti. Mogli smo se uvijek ispovjediti, ako ne u don Ivana Širića, onda kod riječkih salezijanaca, među kojima posebno valja istaknuti don Danijela Dragičevića, poznatijeg kao “Danca”, našeg bivšeg asistenta. On nam je puno toga omogućio i svaki slobodan trenutak odmora žrtvovao kako bi pridonio organizaciji kampa.

I sada, zamislite koliko je teško bilo otići? Koliko je teško bilo spremiti svoje stvari u kovčege, obući dobivene majice “Sve do posljednjeg daha za mlade” i sjesti u bus te sakriti suze? Teško je vratiti se u svakodnevnicu, koja ne trpi one vrijednosti koje smo razvijali kroz 6 dana. Svakodnevnicu koja te ismijava jer vjeruješ, koja osuđiva tvoja stajališta i smatra te staromodnim. Ali, naoružani ničim nego Duhom Svetim, krenila je evangelizacija u svim krajevima Lijepe Naše i nadalje.

A kad smo stvorili toliko veliko obiteljsko ozračje, samo brojimo dane do novog susreta, sada već animatora 2. Stupnja!

Ovim putem, zahvaljujemo se svima koji su sudjelovali ili na bilo koji način pridonjeli kampu! Kampu ne za 6 dana, već kampu za Kraljevstvo Nebesko!

Ivan Jukić

GALERIJA SLIKA

Categories: Animatori, Događanja u Oratoriju