Hodočašće mladih u Sinj

“mi molimo se Bogu, i klanjamo Gospi, i do Sinja idemo bosi, samo da ti, samo da ti, budeš najbolji…..”

I tako ide još jedna navijačka pjesma našega Hajduka koja se ori sa sve 4 strane Poljuda. Ipak, ne ću ovdje ni stručno analizirati harmoniju ove pjesme, ili pak napraviti komparacijski esej torcidaških popjevki. Ovdje sam da vam, dragi čitatelji, što bolje dočaram iskustvo s noći sa 14. na 15. kolovoza 2018.godine, kada slavimo blagdan Velike Gospe. Dan, kada našoj nebeskoj majci, Blaženoj Djevici Mariji, odajemo posebnu počast – za svaku molitvu koju je uslišala, za svaku napast od koje nas je obranila, za svaku utjehu koju nam je pružila, za svaku nadu koju nam je dala!

Naš oratorij je odlučio ponovo organizirati zajedničko hodočašće do Sinja. Objava o hodočašću se širila svim društvenim mrežama. Dobna granica je bila od završenog 7.razreda pa nadalje, isključivo zbog fizičke i mentalne spremnosti.

Primivši župnikov blagoslov i saslušavši upute animatora, u 21 sat i 30 minuta zbunjena (ali i vesela) družina oratorijanaca i animatora krenula je iz našeg salezijanskog centra do – Sinja! Zbog kiše koja je padala toga dana, bilo je ugodno i svježe tijekom cijeloga puta, tako da su dugi rukavi bili u igri od početka.

Na putu je bilo zaista zabavno. Pričali smo viceve, priče, zanimljive i manje zanimljive anegdote, igrali igre, zajedno blagovali, slikavali se kraj  žutih natpisnih tablica kako bi društvene mreže znale naš napredak na putu, debatirali o raznim temama, zajedno tražili don Matu koji je odjednom nestao (kasnije se teleportiravši 10 metara ispred nas, možete zamislit kako smo se osjećali) i na taj način upoznavali jedni druge. Putem smo susretali prijatelje, članove obitelji, znance i druge hodočasnike – i, upravo u tom trenutku, nije bilo bitno tko si, što si, kakav si, čiji si ili neka druga norma po kojoj se kastiramo u društvu. Svi smo imali samo jednu želju i jedan cilj – stići u Sinj!

Svatko je prije puta, po savjetu, odredio nakanu za koju će moliti našu Gospu  da mu/joj usliši. I uistinu, kada je postalo teško, kada smo bili umorni, gladni, žedni, promrzli i živčani, upravo ta naša nakana je ono što nas je vodilo kroz noć i dalo snage da prevladamo sve prepreke koje stoje na putu. Moleći krunicu, kao što je i don Bosco rekao, uhvatili smo Mariju za ruku i praćeni njenom milošću i božanskim blagoslovom, spokojno putovali, i u konačnici stigli.

U Sinj smo stigli oko 6 sati i 30 minuta. Prisustvovali smo misnom slavlju u 7 sati (iako, moram priznati da nas je nekolicina, među kojima i moja malenkost, zaspala na travnjaku), i nakon kratkog odmora za naše bolne i otečene noge kupili karte za bus prema Splitu. U čarobnih 20 minuta, koliko nam je trebalo do Splita, osim što smo blagoslovljivali svaki oblik transporta, industrijsku revoluciju ili bilo što što nam je omogućilo manje iscrpljujuć povratak doma, prisjećali smo se divnih trenutaka koje smo djelili zajedno i razmjenjivali iskustva.

Dogodine, nadamo se još većem odazivu ljudi na hodočašće u Sinj, ali i na sva druga hodočašća. Nemojte zaboraviti našu nebesku Majku, niti se nemojte bojati da ćete je ikada previše častiti, jer je nikada nećete moći voljeti onoliko koliko ju je Isus volio!

Ivan Jukić

 

 

 

Categories: Animatori, Događanja u OratorijuTags: ,